Sto godina samoće

Mnogo godina kasnije, pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel García Márquez (1928) u lanenom odijelu, sa žutom ružom u zapećku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis Sto godina samoće iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj roman je García Márquez pisao gotovo pune dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike — prva naklada je iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman Sto godina samoće bio je uostalom i glavni razlog zašto je García Márquez dobio nagradu Švedske akademije za književnost godine 1982. Mnogo godina kasnije, romanu Sto godina samoće "prišivena" je oznaka magičnog realizma, iako je u Latinskoj Americi čitan kao najobičniji realistički roman koji na veličanstven način govori o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavima. "Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu" – rekao je sam García Márquez na svečanoj dodjeli. Puna četiri desetljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana Sto godina samoće — u novom i izvrsnom prijevodu Nine Lanović — provjeri koliko je García Márquez imao pravo.